Dala sam sebi novu dijagnozu. Ja sam optimist u depresiji.

Ovaj blog mi je jedna vrsta terapije. Stoga, zamislit ću se kako ležim na jednom od onih ležajeva, koje često možete vidjeti u filmovima u kojima se prikazuju psihijatrijske ambulante. Ja ću biti pacijent, a moj blog - moj psihijatar. I bit ću sasvim iskrena (ili barem koliko će to biti moguće...s obzirom da je iskrenost danas skupocjena, a ipak podcijenjena.)
Srce mi se već uzlupalo. Ne znam je li to od nervoze, ili od prejake kave.

Ne znam odakle bih počela, jer ne znam gdje je početak cijeloj priči. Stoga ću odmah prijeći na stvar. Ponekad mi je jako teško živjeti sa samom sobom. Ne znam kada se taj osjećaj javio, i zbog čega... Imam sjećanja na neke trenutke, ključne trenutke u kojima bi mi se dogodio neki "klik" u glavi, koji bi mi rekao - "stani, ne idi dalje!! Tu je granica..."

Prisjećam se vremena kada sam imala ogromno povjerenje u ljude. Nisam imala problema s povjeravanjem nekome, bila sam otvorena poput knjige, i bilo me je tako lako pročitati i shvatiti. Čak i kada bih čula da me netko izdao, to me ne bi spustilo. Vjerovala bih ljudima i dalje, čak i toj osobi koja je iznevjerila naše međusobno povjerenje. Bilo je tako lako pričati o sebi i svome životu. I bilo je tako lako slušati druge, i upijati njihove misli. Sve, ali sve je bilo lako...
Sve dok nisam, poput najjačeg šamara, sa svih pet prstiju, primila informaciju da se nešto od mene taji. Nije me boljela činjenica da nešto ne znam, već me boljelo to što se o meni sve znalo. Nikada nisam imala potrebe nešto od nekoga skrivati. I mislila sam da se drugi tako odnose prema meni. No ipak, ispostavilo se da sam previše pomagala osobama, koje nisu bile spremne pomoći meni. I tada se desio taj prvi klik, koji je u mojoj glavi zvučao otprilike ovako: "Ne moraju svi sve znati. Zatvori se."
I, počela sam se - zatvarati. Oprostila sam toj osobi koja me izdala, ali sam bila na oprezu. Pažljivo sam birala informacije koje ću podijeliti s njom, a koje zadržati za sebe. S vremenom sam shvatila da je bilo rizično podijeliti bilo šta o sebi s nekim drugim. Jer uvijek postoje nekakvi motivi zbog kojih će ljudi i najbanalnije stvari koje im kažete, okrenuti protiv vas. To je dovelo do toga da bih u sat vremena kontakta s osobom, progovorila svega stotinjak riječi.

Drugi klik se desio kada sam ja iznevjerila nekog. Kajala sam se, iskreno sam se kajala, i davala svoje najiskrenije isprike. Rečeno je da mi je oprošteno. Ali očigledno, nije bilo. Kako znam? Pa, kada vam se osoba jednostavno prestane javljati, i prestane pitati za vas, tada znate na čemu ste. Tada je klik zvučao ovako: "Samo neki ljudi su zbilja iskreni, a većina su samo jako dobri, ili jako loši glumci."

Nadalje je situacija tekla ovako...
Desile su mi se neke lijepe stvari. Život mi se počeo mijenjati, ja bih rekla, na bolje... I znate onaj osjećaj kada ste jednostavno toliko sretni, da imate potrebu to podijeliti sa cijelim svijetom? Sigurno vam je to poznato. Odabrala sam nekoga, kome ću reći da sam sretna, da mi je lijepo. Rekla sam, ali sve što sam dobila zauzvrat, bila je ljubomora i potreba da se to uništi. Pričala sam, a gledalo me se "ispod oka", ili bi se pogled spustio prema dolje, u znak "neinteresa". Tada bih zašutjela, a u glavi bi se čuo klik: "Neće svatko biti sretan zbog tebe".

Da ne duljim, uslijedilo je još puno "klikova", i puno ograničavanja u razgovoru s drugima. I da, došlo je do toga, da sam sada radije sama, nego s bilo kim. Moram cijeniti svoje osjećaje, i svoju privatnost, s obzirom da ju drugi ne cijene. Ali, što je dovelo do depresije?
To još uvijek ne znam. Ali sam sigurna, da traje puno dulje nego što sam mislila da traje. Nije to ona vrsta depresije koja zahtijeva psihijatra, lijekove, i slične stvari. To je ona vrsta depresije, kada ti je jedna sitnica dovoljna da te baci u plač, koji će biti nemoguće zaustaviti satima. To je ona vrsta depresije, kada osjećaš da ti se počinje gaditi svijet i ljudi koji njime hodaju. (Bez osuđivanja, molim. Nikoga ja ne mrzim, i nikoga ne podcjenjujem.) To je ona vrsta depresije, kada više želiš da te nema, nego da se moraš suočavati sa životom i svim sranjima koja ti redovito servira, i to bez najave.

Pokušala sam razgovarati s LJUDIMA o tome, ali čisto sumnjam da me itko razumio. Ako i jest, onda bi to brzo palo u zaborav. Jer čim bih ponovno počela plakati, automatski bi okolina za to krivila hormone ili loš dan. Nitko se ne sjeća kada sam rekla, da je to zapravo nešto, s čime se borim svaki dan.
Možda je uzrok svemu tome moj apsolutni gubitak bilo koje vrste povjerenja u ljude. Doista, radije ću šutjeti i boriti se sama sa sobom, nego se boriti s nekim drugim.
Zaključak koji je proizašao iz svega ovoga je sljedeći... Nitko, ali nitko ne može osobi pomoći, osim nje same. Ako ona neće učiniti nešto za sebe, onda neće nitko drugi. I apsolutno je besmisleno očekivati išta od ikoga. Ako ti netko učini nešto dobro, zahvali mu se, i uzvrati istom mjerom. ALI - ne očekuj da će se to ponoviti. Ne trebaju ti dodatna razočaranja. Slušaj druge, ali vjeruj samo i jedino sebi.
Teško mi je, i često se svađam sama sa sobom i svojim mislima. I osjećaji su pobrkani, i dolaze u valovima, jedan za drugim, i preuzimaju kontrolu nada mnom. Često pomislim na kraj, poželim okončati sve to... No, to bi bio znak kukavičluka. Ne želim nositi etiketu kukavice. Dopustila sam da u meni ostane ona jedna mrvica optimizma, koja mi uvijek govori: "Ništa ne traje vječno, pa tako ni ovo. Doći će tvoje vrijeme." Okrenula sam se meditaciji. Nemam očekivanja, već samo nadu, da ću si uspjeti pomoći.

Nadam se da ovaj post nisu samo prazne riječi natipkane u blog editoru. Ako među blogerima ima netko tko se bori s istim problemom, nadam se da će razumjeti moj post, i da će također uspjeti pronaći način da se umiri, i razumije sebe i svoje potrebe. Da, odsijekla sam se od ljudi, ali ne zauvijek. Samo čekam da naiđe netko, kome neću biti samo spužva, već istinski prijatelj i srodna duša. A dotad, vjerovat ću samo u onog prijatelja koji nas prati cijeli život - samu sebe.

Pozdravlja vas Nancy, i želi vam sretan Uskrs. :* Peace ♥


subota (07.04.2012.) komentiraj post